Sloboda govora je vrlo specifična stvar, niko ne može sa sigurnošću razjasniti gdje ista počinje, a gdje se završava.
Naime, sjećam se jednog jako smiješnog pokušaja odbrane novinara koji je prešao svaku moguću granicu i zbog toga završio kod tužioca i rekao: ,,Smatrao sam da je Mitar Radonjić javna ličnost jer gostuje u tv emisiji i citira se njegovi navodi u medijima“.
Postavlja se pitanje ko je i dokle zapravo obavezan da trpi sud javnosti? Takođe, pitanje je i ko tu javnost predstavlja?
Znate, u današnjoj žabokrečini demokratije svaka polu-pismena i zeru više usmena NVO spodoba koja je igrom slučaja isplivala na površinu zahvaljujući činjenici da je u 30-godišnjem hibridnom režimu bila podobna i kritikovala taman koliko treba i smije se smatrati relevantnom osobom za bilo šta.
I takav neko pod plaštom demokratije i kojekakve slobode govora može da prosipa svoje besmislice po društvenim mrežama da bi ih kasnije preuzeo kojekakvi opskirni portal još opskurnije vlasničke strukture a potom takvog toplog zeca donosioci odluke koriste za obračun sa neistomišljenicima.
Sloboda govora, kažete? Ne bih rekao da se to zove sloboda govora.
Takođe, zbog čega javni funkcioneri i članovi njihovih porodica ,,moraju biti senzibilniji” kada je sud javnosti u pitanju? Pa poslednji popis je pokazao da je najveći dio te javnosti polupismeno, po pravilu, upravo takvi imaju mišljenje o svemu.
Znate, ranije sam imao običaj da odgovorim na zlonamjerne komentare ili medijske navode, ali onda sam shvatio da se nikako ne može porediti neki mediokritet koji je a priori lično neostvaren a potom i profesionalno i sva njegova vrijednost se ogleda u broju naručenih bljuvotina koje plasiraju protu uspješnih ljudi koji imaju svoje – ja, ali više ne.
Važno je znati da je bilo kakva rasprava sa onima kojima je životni smisao da lanu, pljunu, pokušaju da obezvrijede, pokušaju da se ujedini samo put ka ujedinjenju sebe. Ali, tada svakako pokaže svoje pravo lice.
Sloboda govora svakako postoji jer svaka priča sve i svašta i za to ne vidim neke reperkusije, ali je do prije nekih tridesetak godina postojala jedna divna ustanova za one koji su uživali slobodu govora ali je ista postajala itekako ulitna nakon govora… sad se te države sjećamo sa poštovanjem i tugom što smo izgubili…