O ovome ne govorim iz lične ogorčenosti, niti iz potrebe da bilo kome presuđujem, naprotiv – lično sam bio meta medijske harange, ali ja nisam bio ni predsjednik opštine, ni ministar niti javni funkcioner!
Govorim iz ugla principa, jer vjerujem da su upravo principi ono po čemu se razlikuju uređena društva od onih koja samo stvaraju privid uređenosti.
Crna Gora je danas zemlja paradoksa. Zemlja u kojoj se može ostati na javnoj funkciji i nakon pravosnažne presude za zloupotrebu službenog položaja, ukoliko ste politički podobni. Istovremeno, možete biti dokazani stručnjak u svojoj oblasti, sa godinama rada, rezultatima koji su javno provjerljivi i priznanjima koja dolaze od uglednih eksperata iz regiona, a da vam vrata ostanu zatvorena jer, zaboga, kojekakvi NVO eksperti sa sve kvazi-medijskim djelatnicima će ,,istupiti pero” pišući o greškama iz mladosti!
I sve to ne zbog nedostatka znanja, niti zbog nedostatka kompetencija.
Već zato što ne ispunjavate još jedan, mnogo važniji uslov – da ste spremni da bespogovorno savijete kičmu, toliko da ona na kraju pukne pod teretom poslušnosti, da bi glava mogla zaći u maksimalne dubine šefovog ,,mračnog dijela”!
Postojimo i mi koji iza sebe nosimo greške iz mladosti. Greške koje nismo skrivali, niti relativizovali. Naprotiv, platili smo ih – i možda preplatili. Umjesto da nas definišu zauvijek, odlučili smo da nas oblikuju.
Godinama smo ulagali u znanje, nauku i profesionalni razvoj, dosežući akademske i stručne domete koji nisu stvar ličnog uvjerenja ili samopromocije, već javno dostupnih rezultata i ocjena istaknutih stručnjaka iz regiona.
I upravo tada shvatite da u ovom i ovakvom sistemu to nije dovoljno.
Jer suština nije u tome što ste bili, već to što niste spremni da postanete ono što sistem od vas očekuje. E, tada ćete platiti cijenu!
Paradoks je utoliko veći što vam vrata često ne zatvaraju otvoreni protivnici.
Zatvaraju ih politički aparatčici koji vam se osmjehuju, pružaju ruku, nazivaju vas prijateljem i naizgled su s vama gotovo na poljubac.
Isti oni koji u javnosti govore o stručnosti, evropskim vrijednostima i meritokratiji, a iza zatvorenih vrata presuđuju po sasvim drugačijim kriterijumima, najčešće gledajući sopstvenu nesposobnost i neznanje za bilo šta korisno osim za ulizivanje!
Njihova lojalnost nije institucijama, već centrima političke moći, a njihov najveći kvalitet nije sposobnost da donesu ispravnu odluku, već da nikada ne dovedu u pitanje odluku koja je već donešena!
To nije problem pojedinaca. To je problem sistema vrijednosti. Sistema vrijednosti za koji smo mislili da smo ga jednom za svagda odbacili!
Jer društvo koje pravosnažne presude za zloupotrebu službenog položaja u toku kandata uspijeva da relativizuje, a stručnost da marginalizuje pravdajući to nekakvim poluistinama o greškama iz mladosti za koje je bilo kakva pravna posljedica prestala da postoji, šalje poruku da karakter, odgovornost i znanje nisu valuta uspjeha. Valuta uspjeha postaje poslušnost, apsolutna i bespogovorna poslušnost!
Takav sistem ne proizvodi najbolje. On proizvodi najposlušnije.
Ne razvija institucije, već hijerarhije zavisnosti.
Ne podstiče kritičko mišljenje, već klimanje glavom.
Ne traži ljude koji će unaprijediti društvo, već one koji nikada neće postaviti neprijatno pitanje.
Ovakvi primjeri predstavljaju možda i najjasniji pokazatelj kancerogenizacije crnogorske političke scene.
Poput bolesti koja iznutra razara zdravo tkivo, ovakav model upravljanja dodatno uništava već izuzetno poljuljano povjerenje građana u institucije, obesmišljava vladavinu prava i tjera sposobne ljude da biraju između ćutanja, odlaska iz Crne Gore ili odricanja od vlastitog dostojanstva.
To je poraz demokratije.
Jer demokratija nije samo izborni dan. Demokratija je sistem u kojem zakoni važe jednako za sve, u kojem odgovornost nije selektivna i u kojem se prilike ne dijele po stepenu političke poslušnosti.
Nažalost, postali smo i izrazito dvolično političko društvo. Govorimo o evropskim standardima, borbi protiv korupcije, profesionalizaciji institucija i jednakim šansama, dok istovremeno prihvatamo da politička podobnost nastavlja da bude važnija od stručnosti, a slijepa lojalnost vrednija od integriteta.
Možda je zato danas najskuplja osobina u Crnoj Gori ostati svoj i uspravan!
Jer u sistemu koji od ljudi traži da saviju kičmu do pucanja, uspravan čovjek ne predstavlja problem zato što ne zna, ne smije ili ne može – već zato što ne pristaje da bude samo još jedan u nizu onih koji će sa blagim, poniznim osnjehom prihvatiti svaki šamar, klimnuti na uvrede manje vrijednog od sebe samo zato što je miliji centrali stranke!
Ovo više ne pišem zbog sebe, već zbog svih onih koji nemaju mogućnost da javno kažu istinu a htjeli bi!
Zbog svih onih koji su napustili Crnu Goru i izgubili nadu da će biti bolje!
A najviše zbog onih koji još uvijek ne mogu da pričaju ili su toliko mali da razumiju u kakvu smo ljudsku i moralnu žabokrečinu Crnu Goru doveli i ne želim takvu da im je ostavimo!
Najviše pišem zbog djece, naše djece koja nemaju roditelje na funkcijama, niti roditelje bliske centralama stranaka niti roditelje spremne da saviju kičmu!