Danilovgrad je ovih dana dobio novu predstavu, i to onu najružniju moguću: karikaturalni likovi, vječiti lokalni junaci iz ćoška, odlučili su da pokažu svoju “muškost” tako što su se obrušili na jednu ženu koja samo pokušava da doprinede boljitku Danilovgrada.
Naravno, jer gdje ćeš veću hrabrost nego kad udaraš na nekoga ko je sam, ko nema čopor iza sebe i ko ne igra po pravilima lokalnih kukavica ali ipak ponosno korača, ne saginje glavu i bori se protiv takvih pošasti.
To je ta čuvena ,,građanistička” hrabrost – ogromna kad treba napasti ženu, a nepostojeća kad treba reći riječ onome ko im zaista može odgovoriti.
Odgovoriti ne samo rječju, nego i djelom.
Djelom na mnogo načina.
Tada nestaju, tada se povlače, tada postaju “kulturni”, “razumni” i “vaspitani”.
Tada znaju gdje im je mjesto jer u suprotnom znaju da će biti poslati tamo gdje im je mjesto.
Ali zato tastatura i on-line prostor trpi sve.
Iza lažnih profila odjednom se javljaju “zabrinuti”, “obrazovani”, “oni koji su morali da napuste Danilovgrad zbog ovakvih”.
Kakva slučajnost – svi pametni, svi principijelni, svi hrabri, ali ni jednog imena, ni jednog prezimena, ni jednog čovjeka da to isto kaže u lice.
To nisu zabrinuti građani.
To su bijednici koji žive od tuđih padova.
To nisu obrazovani ljudi. To su ljudi sa diplomom i bez kičme.
To nisu moralisti. To su kvazi-moralne olupine koje se hrane tračevima, anonimnošću i tuđom nesrećom.
Njima smeta svaki uspjeh, a pogotovo žene koja stoji uspravno, svakog čovjeka koji ne traži dozvolu da postoji.
Jer takvi podsjećaju na ono što oni nikada nijesu imali – hrabrost, muškost, samostalnost i dostojanstvo.
Zato im je jedna žena idealna meta. Ona je simbol svega što ih nervira: snage bez njihove dozvole, uspjeha bez njihovog blagoslova i života koji se ne uklapa u njihove uske, zagušljive okvire. A kad vide nekoga takvog, jedino što znaju jeste da laju iz mraka.
A pogotovo onome ,,junaku” što započe harangu i što je ispred jednog ugostiteljskog objekta, prije nekih mjesec dana, onako ,,junački” i ,,hrabro” se držao.
Posebna su sorta oni koji su “morali da napuste Danilovgrad zbog ovakvih”. Oni su, po sopstvenim riječima, pobjegli od primitivizma, ali su uspjeli da ponesu svu tu bijedu u sebi gdje god da su otišli.
Nije problem u gradu.
Problem je u karakteru koji ne može da se sakrije ni iza granice, ni iza diplome, ni iza tastature.
Istina je jednostavna: najglasniji su uvijek oni koji se najviše boje stvarnog života.
Oni koji nemaju snage da se suprotstave ikome ko je jači, pa svoju frustraciju liječe nad onima za koje misle da su slabiji.
I zato se ponavlja ista slika: čopor nad jednim čovjekom a u ovom slučaju nad ženom, buka bez odgovornosti, moral bez imena i prezimena, hrabrost koja postoji samo dok traje anonimnost.
A kad se svjetlo upali i kad treba stati iza sopstvenih riječi, ostane samo tišina, po koja suzica, slinica i crveni obrazi uz ,,izvini, nisam tako mislio”. I to ne po prvi put, ali evo, možda sad bude drugačije. Zašto ne izađete iz anonimnosti pa ,,kom’ opanci, kom’ obojci”?
I nekoliko ugašenih lažnih profila i još jedna u nizu epiteta ,,nasilnika” koje od ovakvih sa zadovoljstvom prihvatam jer ,, da takvizi za mnom dobro zbore, za mene bi to pogrda bila; Al’ kad takvi za mnom zlo govore, ja se tijem dičim i ponosim“.