Crna Gora je, zvanično, raskrstila sa komunizmom ali suštinski komunizam je samo evoluirao — prestao da nosi uniformu i počeo da nosi odijelo. I, ruku na srce, odlično mu stoji, onako utegnuto, pripijeno, ali se zaboravlja ključna stvar: niti odijelo čini čovjeka, niti pendrek policajca — ali, u vremenu političkog parazitizma i odijelo i pendrek savršeno služe da se održi utisak autoriteta.
Bezbjednosni sistem? Ne, to nije institucija, to je tradicija. Nešto što se ne dira, ne propituje i, po mogućnosti, ne razumije previše. Radi po starim, provjerenim principima: zna se ko gleda, zna se ko ćuti, a zna se i ko ne treba previše da pita.
Pogledi lišeni inteligencije, a aparatčici bez mišljenja – ma, ima ko da misli za njih!!!
Građanin je, naravno, u centru svega. Toliko u centru da ga sistem stalno drži na oku — čisto da ne bi slučajno izašao iz tog centra. Jer bezbjednost, kako se ovdje praktikuje, ne pruža osjećaj sigurnosti, nego osjećaj da si stalno pod nadzorom.
Transparentnost je dovedena do savršenstva: sve je formalno dostupno, a suštinski nedodirljivo. Kao izlog bez vrata — možeš da gledaš, ali ne i da uđeš. I kad pokušaš da shvatiš kako stvari funkcionišu, shvatiš da funkcionišu upravo tako da ih ne možeš shvatiti.
A slon u staklarskoj radnji…
I naravno, vječna premisa koja se ne mijenja: „Nije važno šta je istina, nego šta se može dokazati.“ A dokazivanje je ovdje posebna disciplina — nešto između umjetnosti i akrobatike. Jer treba umjeti preskočiti činjenice, zaobići logiku i sletjeti tačno tamo gdje treba – u zastaru!!!
U međuvremenu, negdje u pozadini, odzvanja i onaj stih koji zvuči kao nezvanična himna tranzicije: „Od pandura stvorili smo velikaše.“
I stvarno, teško je naći precizniji opis. Sistem koji je trebao da služi zakonu, postao je rasadnik moći — i to vrlo selektivno raspoređene.
Zakon je, naravno, isti za sve. Samo što neki s njim žive i u skladu sa njim,a neki ga koriste kao dekor. Kao sliku na zidu — lijepo izgleda, ali ne utiče mnogo na svakodnevni život. Tek toliko da prošaramo ,,royal blue” odijelo…
I tu dolazimo do suštine: ovo nije sistem koji puca pod pritiskom, niti kroz njegove pukotine istina izlazi na vidjelo — ovo je sistem koji pritisak koristi kao gorivo, skoro pa nuklearno. Svaka kritika ga dodatno učvrsti, svaka reforma ga dodatno zakamuflira. Kao da ima ugrađen mehanizam za samoodržanje, savršen do te mjere da mu stvarnost više nije ni potrebna. I zaista, više nije bitno šta je stvarnost, već po stvarnost idemo, kao nekad, u ,,parti’u”!!!
A građanin? On je tu negdje između — dovoljno prisutan da puni statistiku, a dovoljno nebitan da ne kvari sliku. Uvijek u „ime naroda“, nikad stvarno u korist naroda.
Na kraju, ostaje samo jedna dilema: da li je ovo sve slučajnost ili savršeno dizajniran sistem? Jer ako je slučajno — predugo traje. A ako je planirano — onda zaista treba skinuti kapu majstorima. Doduše, ništa drugo skinuti i ne možemo jer su nam prethodnici i čapricu ožulili!!!
U svakom slučaju, jedno je sigurno: sistem radi besprekorno. Za sebe…
A pravda – pravda odmara kao muva na pandurskom…ma znate već…