Čitajući medijske napise poslednjih dana o seksualnom kriminalitetu u Baru ali i širom EU ne mogu da zaustavim bujicu stravično teških razmišljanja!
Razmišljanja koja su me dovela do odluke da ako moram da biram između suza moje kćerke zbog počinjenog zločina nad njom ili njene suze dok me posjećuje u zatvoru – shvatam šta bih radije?
Da gledam svoju kćerku kako plače iza zatvorskog stakla!!!
Da gledam kako joj se tresu usne dok govori: „Tata, nedostaješ mi.“
Da slušam njeno pitanje: „Kada dolaziš kući?“
I da svaki put moram progutati knedlu i reći: „Uskoro.Brzo će tata da dođe!”
To bih radije.
Radije bih proveo godine iza rešetaka nego do kraja života gledao svoje dijete kako pokušava da sastavi sebe nakon nečega što joj je neko drugi oduzeo i nikad joj se ne bi moglo vratiti!
Jer zatvor ima zidove – trauma ih nema.
Zatvor ima vrata – trauma ne izlazi nikad!
Trauma ih prati u školu, u ljubav, u brak, u majčinstvo, kroz cijeli život.
Zatvorska kazna ima kraj, ali dječiji strah ne mora imati i može trajati do smrti!
I nemojte mi govoriti o tome da „treba misliti na posljedice“.
Jesam – upravo zato i pišem ovo.
Razmišljam o posljedici svakog roditeljskog nečinjenja – a nažalost, čitam o tome poprilično!
O onom užasnom pitanju koje bi me moglo proganjati do kraja života:
„Tata, zašto me nisi zaštitio?“
Na to pitanje ne postoji advokat, ne postoji sudija, ne postoji presuda koja ga može izbrisati, ne postoji novac koji može kupiti mir djetetu kojem je mir oduzet.
Zato, ako ikad dođe momenat u kojem moram birati između toga da ja platim cijenu i toga da je cijena prebačena na moje dijete — neka bude moja.
Ja ću je platiti – ali moja kćerka neće!!!
I da bude potpuno jasno:
Ne govorim da Zakon ne postoji, samo kažem da pišljiva boba ne valja!
Ne govorim da svako treba postati sudija i izvršitelj.
Naprotiv – ovo pišem ne bi li doprlo do ušiju donosioca odluka i ne bi li sistem postavili kako treba!
Ako institucije zakažu, njihov posao nije da roditelju objasne zašto treba da šuti. Njihov posao je da zaštite dijete.
Jer dijete nema obavezu da bude hrabro pred predatorom, nema obavezu da razumije sistem i nema obavezu da dokazuje svijetu koliko je povrijeđeno!!!
Odrasli imaju obavezu da ga zaštite.
Roditelji.
Institucije.
Društvo.
Svi mi!!!
Zato me slobodno osudite zbog ovih riječi.
Nazovite me pretjeranim!
Nazovite me ludim!
Nazovite me nasilnikom!
Recite da sam previše zaštitnički nastrojen!
Ali postoji nešto što za života nikad ne želim čuti:
„Bio si tu. Mogao si nešto učiniti. I nisi.“
To je jedina kazna koju ne bih mogao podnijeti.
I siguran sam da ću radije gledati suze svoje kćerke kroz zatvorsko staklo jer joj tata nedostaje, nego gledati kako cijeli život pokušava obrisati suze koje joj je izazvao predator.
Radije ću izgubiti svoje godine nego njene!
Radije ću nositi svoju kaznu nego njenu traumu!
Radije ću biti odsutan iz njenog svakodnevnog života neko vrijeme nego dozvoliti da joj neko drugi zauvijek uništi život.
Ako ikada moram birati čiju budućnost da žrtvujem — svoju ili njenu — neka to bude moja.
Jer ja sam odrasao čovjek i njen otac – a ona je samo dijete.
I moj posao nije da budem podoban, nije da pazim da ne povrijedim nekoga ili nečija osjećanja prilikom zaštite mog djeteta!
- Na kraju krajeva – moj posao nije da budem karakterna pizda i da se krijem iza
Zakona – moje je da budem njen otac!!!