Neočekivano je moj politički sukob sa trenutnim predsjednikom Opštine izazvao vrlo zanimljive reakcije.
Jedni misle da radim po nalogu jednog od prepoznatljivih eksponenata koalicije na vlasti – netačno.
Drugi misle da radim po nalogu najveće opozicione partije u gradu – ponovo netačno.
Ali, ono što je isplivalo na svjetlost dana jeste da i jedni i drugi jednako misle – radim po nečijem nalogu. A takvo razmišljanje samo pokazuje da ni jedni, ni drugi nisu sposobni misliti svojom glavom, već rade po diktatu stranačkih lidera ili organa.
Sa mnom to nikad nije bio slučaj – ni kad sam bio član jedne, druge, treće, ni četvrte partije. Uvijek sam postupao kako sam smatrao da je ispravno.
Da, promijenio sam četiri partije, ali je ključno znati da sam uvijek birao one koje nisu bile na vlasti i od kojih nikad nisam imao koristi, jer sam svojim radom imao i više nego što mi je trebalo, i nisam morao da trčim za „koritom“.
Za razliku od „poštenih“, „časnih“ i „poštovanih“ kojima se poštenje, čast i obraz mjere dubinom i širinom političkog korita iz kojeg nemilice loču. Ali umiju kvalitetno da slušaju, trpe i bave se analnom speleologijom. Vazelin je postao glavna politička potpora…
Da, tačno je i da sam nekad bio član sada najveće opozicione partije, od koje nikad ništa nisam dobio – ali ni tražio. Sa 19 godina sam vjerovao da je to ispravan izbor i pogriješio. Ali je važno uvidjeti grešku, priznati grešku i prestati griješiti.
E, tu je razlika između mene i „poštenih“ – ja kad pogriješim, izvinim se i pokušam ispraviti. A „pošteni“ kad to urade, ne da ne pokušaju ispraviti, nego im je argument: „Mitar je promijenio partiju, konfliktan je, osuđivan… a to što smo mi pokrali što je za nebo zakačeno i što sve čega se dohvatismo đavolisasmo – nema veze.“
To prolazi kod mentalnih paramecijuma – i to je dobro, jer se sličan sličnom raduje. Srećom, to nije moje društvo.
Važna je namjera, a moja nikad nije bila zla, već korektivna. I uvijek sam imao ono što mnogi danas nemaju – hrabrosti da kažem kad nešto nije u redu, a ne da sagnem glavu i kažem „naš je, pa da je sav od…“
Elem, ono što danilovgradske besposličare i one koji nemaju svoj život, pa se bave vaskolikim tračarijama, najviše zanima – kad ću lanuti još što protiv vlasti?
Kad ja budem htio i kad mi bude gušt, jer ja ne moram da kalkulišem, da kao lešinar oblijećem neću li zakučiti kakvu funkcijicu, ili dozirati političke napade, ili se nadati političkom čudu ili renesansi kako bih se dočepao vlasti.
A političku borbu ću voditi kako ja budem htio – a ne kako drugi hoće.
Pogotovo ne lokalni dripci.