U Danilovgradu koji odavno više liči na pozornicu nego na administrativni centar, gdje se odluke ne donose samo za govornicama već i u sjenkama hodnika, među tihim pogledima i nedorečenim rečenicama, jedna predstava ulazi u završni čin.
Nezvanični dio danilovgradske koalicione vlasti odlučio je da svoju podršku otkaže, mada doduše niko ih mnogo nije ni ,,zarezivao. Tako nalaže politička dramaturgija. Tako zahtijeva trenutak. Međutim, kao i u svim velikim predstavama, ono što se izgovori pred publikom nije uvijek isto što i ono što će se dogoditi kada se zavjesa spusti.
Jer, kada dođe sjednica na kojoj će se odlučivati o sudbini predsjednika opštine, glasovi bi ipak mogli stići na njegovo ime. Ne iz uvjerenja. Ne iz oduševljenja. Ne čak ni iz političke bliskosti. Već iz računice, procjene i potrebe da se sačuva privid stabilnosti u vremenu kada se tlo pod nogama svima pomalo pomjera.
Ali ni taj scenario nije siguran, a nikad nije ni bio.
Na predsjednikovoj strani, između ostalih, formalno stoje dva odbornika. Deklarativno su tu. Broje se među njegovim glasovima. Međutim, u politici su deklaracije često samo kostimi, a stvarna lojalnost skriva se iza kulisa. Njihove političke niti, kako se sve glasnije šapuće, vode do čovjeka kojem se predsjednik opštine posljednjih godina ozbiljno zamjerio.
I tu počinje prava drama.
Jer nije dovoljno da predsjednik želi podršku. Nije dovoljno ni da mu je potrebna. Potrebno je da onaj kome je nanio političke i lične uvrede uopšte poželi da razmotri mogućnost pomoći. A do tog trenutka vodi dug put.
Put na kojem će predsjednik vjerovatno morati još koji put da pocrveni.
Još koji put da proguta riječi koje je nekada olako izgovarao
Još koji put da objasni ono što se teško može objasniti.
I možda, još koji put da se izvini.
Ne zbog političke taktike. Već zato što se računi u politici ne brišu kada se promijene okolnosti. Oni ostaju zapisani u sjećanju ljudi koji čekaju svoj trenutak.
Posebnu težinu ovoj priči daje činjenica da su upravo oni koji su godinama bili najbliži predsjedniku često bili i njegovi najveći tereti. Savjetnici, politički promotori i dvorski glasnici, uvjereni da je vlast trajno stanje, godinama su blatili protivnike, zatvarali vrata mogućim saveznicima, sijali sukobe tamo gdje je trebalo graditi mostove. Mnogi od onih od kojih danas zavisi opstanak vlasti bili su juče mete njihovih napada, podsmijeha i političkih obračuna.
Takve stvari ne nestaju.
One se talože.
Poput magle nad Zetom koja se ne vidi danima, a onda jednog jutra prekrije cijeli pejzaž.
Zato se uskoro u Danilovgradu neće odlučivati samo o jednom predsjedniku. Odlučiće se o posljedicama godina političke oholosti. O uvjerenju da su funkcije vječne. O zabludi da će ljudi zaboraviti ono što su trpjeli dok je vlast djelovala nedodirljivo.
Predsjednik opštine će stati pred ogledalo sopstvenih odluka i shvatiti da da postoji nešto što se zove kodeks i da postoje oni koji strateški vuku mnoge poteze – kao u šahu, ali neki ljudi nikad nisu prestali da igraju. I dok se oko njega broje glasovi, pregovaraju podrške i traže izlazi iz političkog lavirinta, jedno pitanje lebdi nad cijelom scenom:
Koliko vrijedi podrška kada je više niko ne daje iz poštovanja?
U toj tišini, između formalnog otkazivanja podrške i mogućeg spasavanja na sjednici, krije se najveća neizvjesnost. Neizvjesnost koja ne prijeti gradu, jer su institucije dovoljno snažne da izdrže političke promjene, već pojedincima koji su povjerovali da su veći od okolnosti koje su ih dovele na vlast. Pa čak i onim pojedincima koji misle da mogu da se igraju sa građanima, onim pojedincima koji misle da imaju taj luksuz da u oči lažu građane, obećaju nešto pa prestanu da se javljaju na telefon i tako dalje. Naravno, ni oni koji su to mislili neće tek tako moći da dobiju podršku jer sam stava da predsjednik, kakav god da je, ipak ima koliko-toliko još obraza da se zacrveni u odnosu na pobrojane!
A u politici, kao i u svakoj dobroj tragediji, najteži trenutak nije pad.
Najteži trenutak je kada shvatite da vaš opstanak zavisi od milosti onih koje ste nekada smatrali nevažnim.
I baš zato će u Danilovgradu uskoro biti mnogo više od političkog glasanja.
Biće to predstava o ponosu, kajanju, sjećanju i dugovima.
A takve predstave rijetko imaju jednostavan kraj.
Naprotiv – najčešće imaju jako tragičan, ponižavajući i vrlo neprijatan, ali pravičan!
Po zasluzi – prema svima!!!