Ima nešto dirljivo u toj našoj političkoj arheologiji. Čim zamiriše izborna godina ili zafali kiseonika vlasti, iz naftalina počnu da izlaze politički “očevi”. Očevi srpstva. Očevi crnogorstva. Očevi bošnjaštva. Očevi svih mogućih i nemogućih identiteta. Ljudi koji su decenijama brižljivo uzgajali podjele kao što se uzgajaju vinogradi – strpljivo, planski i uz obilno đubrenje strahom.
Nema tog naroda kojeg nijesu spasavali. Samo nikako da spasu građane.
Jer građanin nije dovoljno isplativ projekat. Građanin traži vodu na česmi, lijek u apoteci, posao bez partijske knjižice, ulicu bez rupa i sud koji sudi po zakonu, a ne po telefonskom imeniku. Nacionalna ugroženost je, s druge strane, mnogo jeftinija investicija. Ne treba vodovod, dovoljno je nekoliko zastava, tri zapaljiva govora i televizijska emisija u kojoj se mrtvi preci svakodnevno pozivaju da glasaju preko živih potomaka.
Dok oni spašavaju naciju, narod danima nema vode.
Dok oni brane istoriju, ljudi prebiraju po novčaniku računajući da li će kupiti hljeb ili lijek.
Dok oni crtaju nove granice između “nas” i “njih”, jedina granica koja se neumoljivo pomjera jeste granica siromaštva.
A oni? Njima nije tijesno.
Službena vozila niču brže od dječjih igrališta. Službeni stanovi dobijaju nove kvadrate kao da ih hrani neka čudesna politička fotosinteza. Plate rastu. Dnevnice rastu. Savjetnici se množe kao pečurke poslije kiše. Samo odgovornost ostaje ugrožena vrsta.
Pravda? Ona je dostigla stopostotni stepen invaliditeta. Ne hoda. Ne vidi. Ne čuje. Povremeno se probudi samo kada treba demonstrirati silu nad nekim ko nema partijsku zaštitu. Za krupne ribe uvijek se pronađe pravna akrobatika, proceduralna magla ili iznenadna amnezija institucija.
A bezbjednost građana pretvorena je u kolektivnu halucinaciju.
Sistem čuvaju najgori đaci i priučeni diletanti koji pendrek doživljavaju kao diplomu, a uniformu kao zamjenu za autoritet. Njihova najveća preporuka nije znanje, iskustvo ili čast, već pripadnost. Logika je jednostavna: “naš je”. A kada je “naš”, može biti i nesposoban, i bahat, i kompromitovan. Može biti sav od onoga što pristojan čovjek ne izgovara prije podne, ali je – naš.
I upravo na toj filozofiji decenijama počiva politička močvara.
Nije važno što voda ne teče. Važno je čija je česma.
Nije važno što bolnica nema osnovne uslove. Važno je kako se direktor krsti.
Nije važno što mladi odlaze. Važno je koje će pjesme pjevati na ispraćaju.
Tako smo stigli do apsurda da država ostaje bez stanovnika, a političari bez srama. I svaki put kada pomislite da je predstava završena, iz naftalina izađe još jedan “otac nacije”, sa istim govorom, istim neprijateljima, istim obećanjima i istim rukama koje su već bezbroj puta zavukli u džepove građana.
Jer to je jedina disciplina u kojoj su ostali neprikosnoveni šampioni – trka po tuđim džepovima.
A račun, kao i uvijek, ne plaćaju oni koji su decenijama proizvodili krize, već oni koji svakog jutra ustaju bez vode, sa praznim frižiderom, neizvjesnom platom i sve manjom nadom da će ova zemlja jednom pripadati građanima, a ne njenim vječitim “očevima”.
Možda je, zapravo, najveća ugroženost upravo građanin. Ne Srbin. Ne Crnogorac. Ne Bošnjak. Ne Albanac. Ne Hrvat.
Građanin.
Jer njega svi pominju kada traže glas, a zaborave ga istog trenutka kada dobiju vlast.