Lex SMOKI-alis, ili kako je kesica Smokija teža od Telekoma!
Postoji jedna nepisana pravna norma koja, doduše, nije završila ni u Ustavu, ni u Krivičnom zakoniku, ali se, sudeći po percepciji javnosti, veoma uspješno primjenjuje:
“Ako ukradeš Smoki – osjetićeš svu snagu države. Ako nestanu milioni eura – država će potražiti opravdanje.”
Dobro došli u zemlju u kojoj je načelo jednakosti pred Zakonom postalo pravna fikcija, a načelo srazmjernosti predmet naučne fantastike.
Rimljani su govorili ,,Fiat justitia, ruat caelum ” – neka bude pravda, pa makar se nebo srušilo.
Kod nas bi preciznije glasilo:
“Fiat justitia… osim ako je predmet dovoljno veliki da bi pravda mogla nekome zasmetati.”
Jer, kada neko otuđi nekoliko eura vrijednosti, državni aparat radi kao švajcarski sat. Policija ekspresno reaguje. Tužilaštvo promptno kvalifikuje djelo. Sud efikasno presudi. Sankcija se izvrši prije nego što prosječan građanin stigne da plati račun za struju.
Ali kada se govori o aferama u kojima se pominju desetine ili stotine hiljada eura, milionski poslovi, zloupotreba javnih resursa ili sumnje na visoku korupciju, pravosuđe iznenada otkrije potpuno novu procesnu filozofiju.
Sve postane komplikovano.
Dokazi postanu osjetljivi.
Svjedoci zaboravni.
Vještačenja beskrajna.
Rasprave odložene.
Presude ukinute.
Predmeti zastarjeli.
A odgovornost… procesno nedostupna!
Ako bi stranac pokušao da razumije ovaj fenomen, vjerovatno bi zaključio da u Crnoj Gori postoji posebno teško krivično djelo koje se zove “krađa Smokija”, dok je zloupotreba ogromnih iznosa samo administrativni nesporazum.
Član 1.
Ko otuđi grickalice, kazniće se primjerom.
Član 2.
Ko otuđi javni interes, sačekaće da se predmet procesuira do penzije svih učesnika.
Član 3.
Ako predmet izazove preveliku pažnju javnosti, primijeniće se institut beskonačnog odlaganja.
Naravno, ovo ne piše ni u jednom Zakonu.
Ali mnogi građani imaju utisak da piše između redova.
Posebno fascinira procesna matematika.
Pet eura štete proizvodi sto odsto pravne sigurnosti.
Sto hiljada eura štete proizvodi sto odsto procesne nesigurnosti.
Milion?
To je već materija za filozofiju prava.
I onda neko pita zašto građani gube povjerenje.
Ne gube ga zato što neko bude osuđen zbog sitne krađe.
Gube ga zato što vide da se zakon kreće različitim brzinama.
Za siromašne – po hitnom postupku.
Za moćne – po geološkom.
U teoriji prava postoji institut generalne prevencije. Kazna treba da odvrati druge od vršenja krivičnih djela.
Kod nas se, međutim, stvara drugačiji efekat.
Generalna prevencija važi za gladnog.
Generalna tolerancija često djeluje rezervisano za privilegovane.
A onda čujemo kako su “institucije pokazale odlučnost”.
Naravno da jesu.
Samo ostaje dilema – prema kome.
Jer nije hrabrost pokazati snagu nad najslabijim.
Pravna država se dokazuje onda kada Zakon bez drhtanja pokuca na vrata najmoćnijeg.
Dok se to ne dogodi, građani će i dalje vjerovati da je najveća opasnost po državu pakovanje Smokija, a ne nestanak javnog novca.
I zato predlažem da se, čisto radi pravne iskrenosti, uvede novi izvor prava.
Ne Ustav.
Ne Zakon.
Nego Pravilnik o selektivnoj primjeni pravde.
U njemu bi sve bilo jednostavno.
Član prvi:
“Vrijednost djela obrnuto je proporcionalna vjerovatnoći efikasnog procesuiranja.”
Član drugi:
“Što je funkcija viša, dokazni standard postaje maglovitiji.”
Član treći:
“Što je građanin običniji, pravda je brža.”
A završna odredba mogla bi glasiti:
“Ovaj pravilnik stupa na snagu onog trenutka kada građani prestanu da vjeruju da su svi jednaki pred Zakonom.”
Nažalost, mnogi bi rekli da je odavno na snazi!!!