Godinama je domaća javnost slušala kako su određeni pojedinci — danas već prepoznati sudski akteri niza teških krivičnih predmeta — neumorno radili na tome da se predstave kao stubovi morala, zaštitnici države i naroda, gotovo pa mučenici sistema.
A onda, čim su se sudski epilozi počeli redati jedan za drugim, čim su „najistaknutiji pipci kriminalne hobotnice“ počeli završavati tamo gdje ih zakon uporno smješta, nastupio je trenutak drame: kuknjava, zapomaganje, vapaji o međunarodnim zavjerama i navodnim potjerama za njihovim „nevinim“ glavama.
Kako to obično biva, najglasnije kukaju oni koji su najduže mislili da im ništa ne može. Oni za koje je pravna odgovornost bila samo riječ za javnost, a ne realnost koja bi ih mogla stići.
Jer, vrijedi podsjetiti: nisu to isti oni koji su, uredno zagrnuti crnogorskom zastavom, s rukama do lakata u džepovima građana, obilazili pragove međunarodnih diplomatskih predstavništava? Nisu li upravo oni, glumeći pravednike, pokušavali da mene predstave kao najgoreg „od sve djece“, šireći konstrukcije, poluistine i medijske dimne bombe?
Tad im je međunarodna zajednica bila drag sagovornik, saveznik u njihovim privatnim obračunima.
A danas — kad pravne činjenice kucaju na vrata, a presude postaju stvarnost — ti isti „moralni gorostasi“ odjednom tvrde da su žrtve i da im neko radi o glavi.
Kuku lele, što bi rekli stari.
Meni je, priznajem, profesionalno zadovoljstvo vidjeti da pravni sistem konačno pokazuje snagu i prema onima koji su godinama mislili da su iznad njega.
Zadovoljstvo, jer znam koliko su neke od tih brutalnih medijskih kampanja protiv mene bile pažljivo konstruisane, koliko je energije uloženo da me se diskredituje, ponizi, gurne u politički ili profesionalni ambis.
I zato – da, sa punim pravom mogu reći da sam svojom ekspertizom doprinio da oni koji su mislili da mogu nekažnjeno gaziti tuđe živote sada osjećaju snagu Zakona.
Ostalo je još par kvazi-novinara koji i dalje lupaju po tastaturi kao da je devedeset i neka godina, jedan čak iz oblasti socijalne i dječje zaštite, a tu su i poneki šaptači koji su uvijek pametni samo kad su iza zavjese. Njih ne treba dirati.
Dovoljna im je kazna što moraju gledati ono što su mislili da više nikada neće vidjeti — mene opet „u sedlu“.
A građani? Oni sad makar jasno vide jednu stvar: pravda možda kasni, ali kada stigne — ne pita ko je juče držao zastavu i sa kim je sijelio po ambasadama. Stigne kad-tad, i kad stigne, ne ostavlja mnogo prostora za kuknjavu.