Postoji jedan gotovo prirodni zakon društvene dinamike: ovce uvijek počnu da bleje kad kasapin uđe u njihovu blizinu. Ne zato što su vidjele nož, već zato što ga instinktivno osjećaju. Buka tada ne služi komunikaciji, već prikrivanju straha.
U javnom prostoru, naročito u trenucima kada se uvodi red, zakon ili istina, taj fenomen se ponavlja do dosade.
Čim se pojavi intelektualno nadmoćniji glas, neko ko govori argumentima, činjenicama i hladnom logikom, počinje horsko blejanje.
Ne rasprava – već galama.
Ne činjenice – već konstrukcije.
Ne istina – već laž upakovana u paniku.
Razlog je jednostavan: sitni umovi ne znaju da misle, pa zato proizvode buku. Oni ne ulaze u dijalog, jer dijalog traži znanje.
Oni ne polemišu, jer polemika zahtijeva hrabrost.
Umjesto toga, šire neistine, izmišljaju motive, lijepe etikete i stvaraju narative koji im služe kao jedini oblik samoodbrane.
Kada razum zakuca na vrata, mediokritet se brani vikom.
Kada se pojavi zakon, oni koji su godinama živjeli u sivoj zoni viču „nepravda“. Kada se traži odgovornost, oni koji su navikli na nekažnjivost govore o progonu.
To nije ideologija – to je refleks.
Istina je, međutim, neumoljiva: znanje ne mora da viče.
Intelektualno nadmoćna osoba nema potrebu da ubjeđuje mase lažima, jer stoji čvrsto na provjerljivim činjenicama.
Upravo zato je meta.
Ne zato što griješi, već zato što razotkriva.
Ovce bleje jer ne znaju drugo. Kasapin im nije prijetnja zbog nasilja, već zbog promjene poretka.
A svaki put kad se pored njih pojavi neko ko razmišlja, ko postavlja pitanja i ko ne prihvata nametnute laži, buka raste.
To je znak da se nešto pomjera.
I zato ne treba da nas zabrinjava blejanje.
Treba da nas zabrine tišina – jer ona znači da su svi pristali. A dok god ima buke, znači da istina još uvijek prolazi kroz tor.
A istina, ma koliko spora bila, uvijek na kraju nađe put do klanice – ali ne kao žrtva, već kao sudija.