Kad meta zaplače

Postoji posebna vrsta ironije u trenucima kada oni koji su godinama majstorski navodili reflektore na druge – često sa namjerom da zaslijepe, omalovaže ili unište – odjednom počnu kukati da su sami postali meta. To je onaj dramatični trenutak u kojem se profesionalni strijelac iznenada nađe zbunjen pred pogledom uperenog u njega.
Odjednom, svako pitanje je “napad”, svaka kritika “progon”, svako podsjećanje na vlastita djela “targetiranje”.
Takva javna patetika nije nova pojava. Često je podiže onaj ko je godinama koristio isti taj mehanizam – targetiranje, diskreditaciju, bujanje poluistina i spektakularnih etiketa – kao osnovno sredstvo političkog, medijskog ili društvenog opstanka. Ali kada se ciklus okrene, kada napokon svoje oružje ugleda u tuđim rukama, tada odjednom sve počinje zvučati kao tužbalica.
I tu se otvara jedna od najzanimljivijih lekcija javnog života: kolo sreće se zaista okreće. Nekad sporo, nekad bolno brzo, ali nikada ne ostaje na jednom mjestu. Ono što si godinama radio drugima, jednog dana, često potpuno neočekivano, zakuca na tvoja vrata – ponekad tiho, ponekad glasno, ali uvijek dovoljno jasno da se prepozna.
Život, u svojoj tvrdoglavo preciznoj matematici, ima običaj sve poravnati. Ne odmah, ne kad mi to želimo, ali uvijek kad treba.
Niko nije mogao dovijeka.
Niko nije vječno iznad pravila, iznad kritike, iznad posljedica.
Zato je ta javna kuknjava – ta melodrama o “nedužnoj meti” – zapravo simptom nečeg većeg: straha od ogledala. A ogledalo je neumoljivo. Pokazuje ono što je dugo bilo sakriveno iza projektila upućenih drugima.
I možda je baš to najveća kazna za one koji su godinama targetirali druge: trenutak kada shvate da su ostali bez strelica, ali ne i bez odraza.