Unazad godinu dana ćutim, svjestan da u zemlji u kojoj istina često dolazi posljednja, svaka riječ može biti iskorišćena protiv onoga ko je izgovori. Danas, kada se konačno rasvjetljava ono na šta sam godinama ukazivao, osjećam potrebu da progovorim — ne zbog sebe, već zbog svih onih koji su vjerovali da pravda ipak ima lice i glas I zbog onih koji su sve ove godine vjerovali u mene.
Sve je počelo onog trenutka kada je, iz ničega, krenula orkestrirana medijska kampanja protiv mene. Na naslovnicama pojedinih medija, gotovo svakodnevno, pojavljivalo se moje ime, montirane priče i laži. Nazivali su me nasilnikom, beskrupulozno gradili priču o čovjeku koji posjeduje milionsku imovinu, pokušavajući da od mene naprave simbol onoga protiv čega sam se cijelog života borio.
Sam, bez roditelja, bez porodice, samo svojom ličnom hrabrošću I znanjem.
A sve to u trenutku dok sam vodio jedino licencirano sklonište za žrtve trgovine ljudima — mjesto na kojem su sigurnost, dostojanstvo i nada ponovo dobijali značenje.
Ironija sudbine: dok sam pomagao onima koje je društvo odbacilo, pojedinci iz tog istog sistema su planirali kako da mene sruše, diskredituju i unište.
Kada sam primijetio da me prate, da se kreću iza mene, da mi opserviraju porodičnu kuću, da prate svaki moj korak, znao sam da se nešto ozbiljno sprema. Pokušao sam da dobijem objašnjenje, ali umjesto odgovora, dobio sam zid ćutanja. Oni koji su trebali da štite zakon, pretvorili su ga u oružje protiv mene. Srećom, zahvaljujući upravo tome što sam se samo na sebe oslanjao I samo sebi vjerovao sam uspio da se spasim. Kako I n koji način I Koliko mi je bilo teško ću zauvijek zadržati za sebe.
Danas, kada Specijalno tužilaštvo prikuplja dokaze i otkriva kako su mediji godinama bili alat u rukama moćnih pojedinaca, kada postaje jasno ko je i s kojim motivom kreirao afere, mogu samo da kažem – istina se sporo kreće, ali uvijek stigne.
Zašto sam bio meta?
Zato što sam se usudio da se suprotstavim interesnim grupama koje su, godinama, isisavale državu iznutra. Zato što sam raskrinkao korupciju i kriminal tamo gdje se najmanje očekivalo – unutar institucija socijalne I dječje zaštite. Zato što sam vjerovao da se čast i poštenje ne smiju prodati, ni za funkciju, ni za novac a da se dječje sudbine moraju sačuvati I zaštiti.
Zbog toga sam prošao kroz pakao – medijski, profesionalno, lično. Ali nisam poklekao.Niti ću ikad. Ni ovim prethodnim, a ni ovim sad!!!
Nisam se osvetio, nisam uzvratio istom mjerom. Znao sam da će život učiniti ono što ja ne moram. I jeste. Većina onih koji su mi krojili sudbinu danas se suočavaju sa posljedicama svojih djela, neki su izgubili slobodu, neki zdravlje, neki dušu. Ako su je ikad I imali.
A ja?
Ja sam ostao isti čovjek. Isti onaj dječak sa sutomorskog asfalta, nepokoran, bezobrazan, drzak ali pravedan!!! Umoran od svih sranja unazad skoro 15 godina, ali čist. Povrijeđen, ali nepokoren.
Svaki osmijeh moje žene I mog djeteta, svaki zagrljaj na pragu kuće, svaka mirna noć poslije godina buke i laži – to je moja pobjeda.
Ne tražim niti želim osvetu, ni priznanje. Samo želim da ovo društvo nauči da istina ne smije zavisiti od onoga ko ima moć da je prećuti.
Jer danas su laži bile o meni.
Sjutra mogu biti o bilo kome od vas. Vidim da je većina to shvatila, ali pojedinici zbog ličnog animoziteta prema meni to I dalje odbijaju da shvate I još uvjek rade protiv mene. Pogotovo u Danilovgradu. Nema veze, ali znajte da znam sve, ali bukvalno sve samo ništa ne preduzimam. Do određene mjere koja je vrlo, vrlo blizu.
I zato govorim o svemu ovome…
Ne da bih se branio – već da podsjetim da istina, kad jednom progovori, ima snagu da sruši i najtamniji zid.