U petak sam postao otac. Najljepša titula koju sam mogao zamisliti i poželjeti.
U dosadašnjih 34 godine sam obavljao mnoge važne funkcije, bio na čelu važnih timova, čak imam i naučno zvanje doktora nauka, ali sve to je potpuno bezvrjedno pri tituli koju sam dobio zahvaljujući mojoj ženi Jeleni – otac.
Ono o čemu sanjam od moje 18-te godine kada sam ostao bez moje primarne porodice mi se ostvarilo u petak, 16-tog maja oko 10 sati ujutru. Postao sam otac moje Mihaele i osjetio nešto što riječima ne umijem opisati.
Uzevši u ruke to nježno stvorenje, plod ljubavi između Jelene i mene, zaplakao sam i skoro čitavog dana nisam mogao prestati. Takvu emociju nisam ni sanjao da mogu osjetiti. Neopisivu riječima.
U najtežim životnim trenucima nisam suzu pustio, ali sam se u potpunosti „rastopio“ ugledavši moju Mihaelu.
Taj osjećaj koji sam imao čuvši njen plač, a potom njenu tišinu kad sam je uzeo u naručje, me još uvijek drži.
Odjednom, sve i svi oko mene, osim Mihaele i moje Jelene, su postali potpuno nebitni.
Kažu da kad Bog voli nekog, on mu pošalje dobru ženu – to sam razumio. A kad ga zaista voli, podari mu ćerku. Očigledno me poprilično voli kad me je nagradio divnom ženom, a zatim i ćerkom.
Zaista, postati otac je neopisivo i nikad do sad nisam vjerovao da ću osjetiti nešto tako snažno kao kad sam svoje dijete uzeo u ruke.
Ovaj osjećaj ću poželjeti svima onima koje volim i kojima želim dobro.
Nekako se sad osjećam kompletnim, i ono što mi je nedostajalo je većinom moja Jelena uspjela da nadomjesti, a Mihaelinim dolaskom sam potpun čovjek…