U svakom sistemu postoji onaj kojeg svi žele da zaobiđu. Onaj koje nije dio dogovora, nije dio matrice i nije proizvod političke trgovine. U narodu bi rekli – trinaesto prase.
Dok sistem funkcioniše mirno, on je višak. Kada nastupi kriza, on postaje ključni resurs.
Bezbjednost nikada nije bila disciplina aplauza. Ona je disciplina odgovornosti. U njoj se odluke ne donose da bi bile popularne, već da bi bile ispravne. Zato profesionalci često moraju da istrpe ono što drugi ne mogu – političke pritiske, medijske kampanje, pokušaje diskreditacije, operacije uticaja i stalna testiranja profesionalnog integriteta.
Nije svaka provokacija razlog za reakciju. Nije svaka buka prijetnja. Nije svaka galama pokazatelj snage. Ozbiljni bezbjednosni sistemi funkcionišu na procjeni rizika, prikupljanju obavještajnih saznanja, analizi indikatora i pravovremenom donošenju odluka. Sve ostalo je predstava za javnost.
Najopasniji trenutak za jednu državu nije kada je napadnuta spolja. Najopasniji je kada iznutra počne da vjeruje da su iskustvo, profesionalizam i institucionalna memorija manje važni od dnevne politike i trenutnih interesa. Tada sistem postaje ranjiv. Tada nastaje bezbjednosni vakuum.
Upravo tada na scenu stupa onaj kojeg su do juče zvali trinaestim prasetom.
To nije čovjek koji traži priznanje. To je čovjek koji razumije da se bezbjednosni sektor ne vodi emocijama, već procjenama. Da je ponekad najveća snaga u tome da istrpiš napad kako bi zaštitio instituciju. Da ćutanje može biti operativna mjera, a ne znak slabosti. Da odložena reakcija često znači spriječenu eskalaciju.
U svijetu bezbjednosti nema mjesta za sujetu. Ima mjesta samo za odgovornost. Jedna pogrešna procjena može proizvesti institucionalni slom. Jedna ishitrena odluka može ugroziti nacionalnu bezbjednost. Jedno popuštanje pred pritiskom može otvoriti prostor onima koji računaju na haos.
Zato nije svako sposoban da bude trinaesto prase.
Treba izdržati etikete. Treba podnijeti napade. Treba ostati profesionalan dok drugi vode medijske ratove. Treba sačuvati hladnu glavu kada svi traže spektakl. I, što je najteže, treba preuzeti odgovornost kada dođe trenutak donošenja odluke.
Na kraju, sistemi ne opstaju zahvaljujući onima koji najviše govore. Opstaju zahvaljujući onima koji u presudnom trenutku imaju dovoljno znanja, iskustva i karaktera da donesu odluku od koje zavisi stabilnost države.
Možda će ga danas zvati trinaestim prasetom.
Ali istorija bezbjednosnih sistema rijetko pamti one koji su dovikivali sa strane. Pamti one koji su, pod najvećim pritiskom, imali hrabrosti da sačuvaju institucije onda kada je bilo najteže.
Jer ponekad upravo trinaesto prase nosi najveći teret. I upravo ono donese odluku koja spriječi da cijelo krdo zaluta.
Čisto (pod)sjećanja radi! Dok smo još ,,na vrijeme”!