Ne prodaje jedno društvo onda kada izgubi novac. Propada onda kada izgubi porodicu.
A mi smo, čini se, upravo tu.
Godinama gradimo karijere, jurimo veće plate, bolje pozicije, skuplje automobile i veće stanove, uvjereni da radimo zbog svoje djece. A djeci, zapravo, dajemo ono što im najmanje treba i oduzimamo ono bez čega ne mogu – sebe.
Najveća tragedija našeg vremena nije ekonomska kriza. To je kriza očinstva.
Muškarac je nekada bio oslonac porodice. Nije bio samo onaj koji zarađuje, već onaj na koga se djeca ugledaju. Njegova riječ imala je težinu, njegovu zagrljaju sigurnost, njegov primjer bio je prva životna lekcija. Danas je otac često sveden na bankomat koji plaća račune i viđa svoju djecu između dva poslovna sastanka.
A dijete ne traži savršenog oca. Traži prisutnog oca.
Traži čovjeka koji će naučiti šta znači biti pošten, odgovoran, hrabar i dostojanstven. Koji će pokazati da se žena poštuje, da se riječ održava i da karakter vrijedi više od novca.
Kada otac nije uzor, neko drugi će postati.
A pogledajmo samo ko danas odgaja našu djecu.
Ljudi koji su postali slavni bez znanja. Oni kojima su psovka, vulgarnost, bahatost i skandal profesija. Djeca znaju njihove pjesme, njihov luksuzni automobil, njihov profil na društvenim mrežama i njihov život bolje nego što poznaju istoriju svoje zemlje ili priče svojih djedova.
Nekada su djeca željela da budu učitelji, ljekari, sportisti ili ljudi kojima će se drugi dijeliti zbog poštenja. Danas žele da budu poznati. Nije važno zbog čega – samo da ih svi gledaju.
To nije slučajnost.
To je posljedica roditelja koji više nemaju vremena da budu autoritet, pa su taj prostor prepustili ekranima.
Telefon je postao dadilja. Internet učitelj. Društvene mreže vaspitač. Algoritam određuje šta će dijete misliti, čemu će se podijeliti i šta će smatrati normalnim.
I onda se čudimo.
Čudimo se što djeca odrastaju bez granica. Što se stide skromnosti, a dive bahatosti. Što vjeruje da je vrijednost čovjeka u broju pratilaca, a ne u njegovom karakteru.
Ne, nije problem što se svijet mijenja.
Problem je što smo dozvolili da se zajedno sa svijetom promijene i vrijednosti koje nisu smjele biti na prodaju.
Muškarac ne gubi svoju ulogu zato što žena radi ili zato što se vremena mijenjaju. Gubi je onda kada zaboravi da je njegovo najveće životno djelo, a ne funkcija koju će jednog dana neko drugi preuzeti. Djeca neće pamtiti koliko je sati proveo u kancelariji. Pamtiće da li je bio na njihovim prvim utakmicama, školskim priredbama, rođendanima i teškim životnim trenucima.
Isto tako, nijedna karijera ne može zagrliti dijete kada mi je teško. To mogu samo roditelji.
Društvo koje od oca napravi odsutnog radnika, a od porodice usputnu obavezu, ne može očekivati generacije stabilnih ljudi.
Jer djeca ne postaju ono što im govorimo.
Postaju ono što gledaju.
Ako gledaju oca koji živi za porodicu, naučiće šta znači odgovornost. Ako gledaju roditelje koji razgovaraju, poštuju se i zajedno prolaze kroz život, naučiće šta je ljubav. Ali ako umjesto roditelja gledaju influensere, rijaliti zvijezde i prolazne internet idole, ne treba nas iznenaditi što će im slava biti važnija od časti, a popularnost od poštenja.
Možda je vrijeme da prestanemo da pitamo šta nije u redu s djecom.
Pravo pitanje glasi: šta smo uradili sa porodicom?
Jer nijedna država neće spasiti društvo ako porodica izgubi svoju snagu. Nijedan zakon neće zamijeniti oca koji vodi sina kroz život. Nijedna institucija neće naučiti kćerku samopouzdanju kao roditelji koji vole i poštuju.
Sve velike promjene počinju u kući.
Ako želimo bolje društvo, moramo prvo vratiti dostojanstvo porodici, autoritet očinstvu i odgovornost roditeljstva. Sve drugo biće samo liječenje posljedica, dok uzrok nastavlja da raste pred našim očima.