Postoje vijesti koje čovjeka naljute. Postoje i one koje ga ponize kao roditelja. Ova je upravo takva.
Duboko me je iziritirala činjenica da je sistem dozvolio da osumnjičeni za silovanje maloljetnice pobjegne. To nije običan propust. To je poraz države u njenoj najvažnijoj misiji – da zaštiti dijete. Još je poraznije što se nakon toga isti taj sistem pokazao izuzetno efikasnim kada je trebalo progoniti njenog strica, čovjeka koji je putem društvenih mreža pokušao da pomogne u lociranju lica koje je policija tražila.
Država goni očajnog člana porodice i demonstrira silu nad oštećenima a nesposobna da privede pravdi predatora!? Ako je tako, onda problem nije u ljudima koji su izgubili povjerenje u sistem. Problem je u sistemu koji je izgubio razlog da mu se vjeruje!
Kao otac, ali i kao muškarac, osjećam bijes. Bijes jer gledam nesposobnost institucija kao otac, a kao kuškarac jer postoje predatori koji uspješno izmiču pravdi!
Država koja ne uspije da zadrži osumnjičenog za ovakvo krivično djelo nema moralno pravo da dijeli lekcije o autoritetu. Autoritet se ne gradi kažnjavanjem očajnih ljudi. Autoritet se gradi odgovornošću, sposobnošću i rezultatima a to nisam vidio ni dok sam vodio najvažniju ustanovu socijalne i dječje zaštite a sad vidim jos manje!
Vjerujem da je obaveza svakog oca da učini sve što je zakonito, časno i moguće da zaštiti svoje dijete. Ne postoji funkcija, kazna, etiketa ni cijena koja je veća od sigurnosti vlastitog djeteta. Muškarac koji nije spreman da podnese teret zaštite svoje porodice nije razumio šta znači biti otac. A kad sistem zakaže – pa, onda moramo znati da je Crna Gora tradicionalno društvo i dalje i da nam čast, obraz i muškost ne dozvoljavaju da prećutimo!
Posebno je jeziva izjava jednog osuđenog seksualnog predatora iz Amerike, koji je govorio da je prije nego što bi odabrao žrtvu procjenjivao kakav je njen otac. Tvrdio je da bi odustajao kada bi procijenio da će otac učiniti sve da zaštiti svoje dijete. Važna je poruka da predatori tragaju za slabostima, a društvo ne smije ostavljati utisak da su djeca nezaštićena.
Zato danas ne postavljam pitanje zašto je stric reagovao. Postavljam pitanje kako je moguće da je osumnjičeni pobjegao. Ne pitam zašto su građani ogorčeni. Pitam zašto institucije nisu spriječile razlog njihovog ogorčenja i pitam da li je važnije vještačko ,,pumpanje” tužilačkih rezultata od djetinjstva jedne djevojčice?
Jer kada država zakaže prema djetetu, nema pravo da se čudi što je izgubila povjerenje roditelja i srodnika!
I zapamtite – snaga jedne države ne mjeri se brojem ljudi koje procesuira nakon što napravi grešku. Mjeri se brojem i životima onih koje je uspjela zaštititi prije nego što bude kasno. U svemu ostalom, svaka priča o vladavini prava ostaje prazna forma bez sadržaja – a plašim se kad dođe do problema forma će postati nebitna!
I na kraju – ne zanima me etiketa ,,nasilnika” koju će moralne ,,gromade” koje se kriju iza tastature i lažnih ,,tradicionalnoh” nick-ova po društvenim mrežama da mi nakači! Zanima me da nikad ne vidim suze na licu mog djeteta, a ako ih vidim, siguran sam da će crvena slova Zakona nad počiniocem biti primjenjena!