Sinoć pročitah status svog sugrađanina — jer Bar to i dalje jeste – moj Bar — Mladena Stojovića, uz nekoliko stihova o „sedmima“. Dovoljno je da se neke stvari razbistre i da se poneka tišina učini preglasnom.
Dvadeset godina živjeli smo u istom gradu, nekoliko ulica razlike — bez susreta. Upoznali smo se tek prošle godine. Nekad je potrebno baš toliko da bi čovjek shvatio ko govori istinu, a ko igra ulogu.
Jedna rečenica je bila dovoljna:
„Mitre, kad sam pogledao jedan tvoj medijski uradak, bio sam ubijeđen da si njihov.“
Rečeno hladno. Direktno. Bez zadrške.
U tom trenutku — udarac. Već u sljedećem — istina, jer je nakon početnog ,,hladnog tuša” kazao – ,,Ali sam poslije shvatio da nisi!”
Mladen Stojović nakon napada
Jer samo oni koji govore istinu bez kalkulacije imaju i snagu da je isprave kad pogriješe.
E, zbog toga Stojović od tog trenutka ima moje poštovanje i podršku!
“Oni”?
Oni koji su godinama mislili da su sistem. Da su mjera stvari. Da mogu da raspoređuju sudbine, tišinu i strah kao inventar.
Oni zbog kojih su ljudi odlazili. Oni koji su ostavili tragove tamo gdje su mislili da ih niko neće tražiti.
I upravo zato — riječ „njihov“ ima težinu.
Ali postoji razlika: izrečena je otvoreno, i povučena kad je istina postala jasna.
Zato Stojović ima moju podršku – bez rezerve.
A ovi drugi — prikriveni, uspavani, naviknuti da čekaju signal — treba da razumiju jednu jednostavnu stvar:
polako prelaze crvenu liniju i ako nastave da ciljano napadaju Stojovića, prestaje svako udaljeno. Ponovo ćemo se ,,zbližiti”!
Tada se priča širi.
I dobijam dokumentovani obrazac.
Bez emocija. Bez galame. Samo činjenice, mjesta, vremena i imena — onako kako su zapisani, snimljeni, fotografisani i službeno zavedeni!!!
Znam već obrazac: etikete, pokušaji diskreditacije, konstrukcije po starom modelu. Sve je to već viđeno.
Ali problem je što su se okolnosti promijenile.
Neki i dalje misle da je dovoljno sakriti se iza tuđih riječi i tuđih naloga.
Nije.
Jer ono što je godinama ostajalo u fiokama, folderima i „zatvorenim krugovima“ — danas ima drugačiji put.
I drugačiji epilog.
Zato, prije nego što neko opet pokuša da „zalaje“ po zadatku, možda bi bilo korisno da se pita šta sve već postoji, gdje i kod koga?
Ko razumije — shvatiće.
A ja?
Možda govorim napamet.
Možda ulazim u stvari bez pokrića.
Možda ,,mlatim praznu slamu”.
Mada, sve što sam radio — radio sam jasno, provjerljivo iu više primjera. Originalnih – jer kopija na Sudu nije relevantna. Ex, ti stanovi ,,kopirani”.
I neka tako i ostane.
Uradi dalje.