Dvadeset sedam godina kasnije, 24. mart je ponovo došao tiho, sablasno i ponovo ,,zabadajući kandže” u ranu koja nikad nije prestala da krvari!!!
Dolazi kao udar sjećanja koji ne slabi, kao noć koja se uporno vraća u mislima onih koji su je preživjeli – i onih koji su u njoj izgubili sve – djecu, od kojih mnoga nisu ni petu godinu dočekala zahvaljujući ,,milosrdnosti anđela prokletih duša”!!!
Te proklete ’99 godine nebo iznad Jugoslavije postalo je izvor straha i svih grijehova pakla ratnog razaranja.
Sirene su parale tišinu, a svaki njihov zvuk nosio je isto pitanje: ko je sljedeći, čije će dijete prestati da se smije, a srce koje majke će prepući od bola!? U tim trenucima nije bilo važnih i nevažnih, velikih i malih – svi smo bili jednako jadni, tužni, mali i potpuno nevažni pred najezdom ,,čeličnih aždaja” NATO pakta i njihovom ,,milosrdnošću”!!!
Djeca nisu bila „kolateralna šteta“. Bila su samo djeca – sa imenima, snovima, igračkama koje su ostale razbacane po sobama koje su odjednom utihnule, sa lutkama garavim od vatre izazvane ,,milosrdnim” bombama.
Njihove priče nisu završene – one su prekinute.
Njihovi osmjesi nisu prestali, oni su oduzeti.
Njihovi snovi nisu nedosanjani, oni su ubijeni!!!
I upravo u toj tišini koja je ostala iza njih, ostaje pitanje – zašto smo zaćutali? Zašto smo sagli glavu i ,,pljunuli” na grobove naše djece i svih onih koji su svoje živote dali za otadžbinu?
Po mom dubokom uvjerenju, ono što se dogodilo ’99-te ostaje jedan od najočiglednijih primjera kršenja međunarodnog prava – trenutak kada su principi ustuknuli pred interesima, a pravda ostala bez glasa i trenutak kad je zapad pokazao svu ,,milosrdnost” nad tradicijom jednog naroda!!!
I upravo zato ova godišnjica nije samo sjećanje. Ona je optužnica koja nikad nije podignuta ali nije zaboravljena!!! Niti će ikada biti jer zaborav bi bio ponovno ubijanje naše djece, ubijanje naše duše i ubijanje svega onoga što mi istinski jesmo, ali smo, očigledno, smetnuli s’ uma!!!
Djeci vam nećemo zaboraviti!!!