U državi u kojoj se svaka godina proglašava prelomnom, svaka reforma istorijskom, a svaki izvještaj najboljim do sada, bjekstvo šefa organizovane kriminalne grupe ne doživljava se kao bezbjednosni poraz, već kao privremeni taktički manevar stvarnosti protiv saopštenja.
Jer, po zvaničnoj verziji, sistem nikada nije bio jači.
Policija nikada spremnija.
Rezultati nikada vidljiviji.
Jedini problem je što se ti istorijski rezultati uglavnom vide na papiru, dok se bjegunci vrlo konkretno vide — kako trče.
U tom reformskom ambijentu, sasvim je logično da se razmotri i uvođenje jedne specijalizovane mjere u okviru ciljane potrage: narodne, provjerene i simbolički savršene — stavljanje soli na rep.
Metoda koja se, za razliku od mnogih strategija i akcionih planova, bar ne predstavlja kao nešto što jeste, a u praksi nije.
Direktor policije je u Skupštini, u duhu reformskog optimizma, poručio da je kriminalcima uzalud da obuvaju patike jer će ih pravda stići. Izjava je zvučala kao kruna višegodišnjih reformi: pravda brza, odlučna i u punoj formi.
Međutim, teren je pokazao da su patike za trčanje šefa organizovane kriminalne grupe očigledno brže od šupljih cipela službenika policije, kojima cipele kao osnovni dio službene opreme nijesu nabavljene godinama — vjerovatno čekajući novu fazu reforme.
Tako dobijamo reformisanu trku: kriminal sprinta, policija se reformiše, a pravda obećava istorijski finiš u nekom narednom izvještajnom periodu. Dok se u skupštinskim klupama sabiraju procenti uspješnosti, na terenu se sabiraju kilometri bjekstva.
I sve je u skladu sa planom — samo se plan nikako ne susreće sa bjeguncem.
U toj atmosferi, stavljanje soli na rep postaje najiskrenija bezbjednosna mjera.
Ne zato što je efikasna, već zato što ne glumi da jeste. Ne obećava istorijske rezultate, ne najavljuje prekretnice i ne koristi PowerPoint.
Ona samo priznaje staru istinu: ako želiš nekoga da stigneš, moraš biti brži. Ili bar imati u čemu da trčiš.
Naravno, bjekstvo ovakvog lica predstavlja ozbiljnu prijetnju javnoj bezbjednosti i test institucionalne sposobnosti države.
Ali dozvolimo sebi ironiju, jer apsurd reformi koje stalno daju „najbolje rezultate do sada“, dok bjegunci daju najbolje vrijeme do sada, zaslužuje bar sarkastičan komentar.
Jer u zemlji vječitih reformi, pravda je uvijek u pripremi, policija u procesu modernizacije, a kriminal — već na cilju. I dok čekamo naredni istorijski izvještaj, ostaje nam da konstatujemo: možda je vrijeme da se, pored strategija i akcionih planova, reformiše i obuća.
U suprotnom, stavljanje soli na rep ostaće jedina mjera koja realno prati brzinu stvarnosti. A i možda je mnogo mačku goveđa glava…