Mi, Crnogorci, volimo da kažemo da smo narod tradicije, časti i otvorenih vrata. Kroz vijekove smo poznati po gostoprimstvu – onaj ko dođe s dobrim namjerama kod nas je uvijek dočekan kao prijatelj. Naši preci su znali da dijele hljeb i vodu i s onima koje su tek upoznali. To je dio našeg identiteta, ono što nas čini ljudima.
Ali svako gostoprimstvo ima svoju granicu. Gost se poštuje dok se ponaša kao gost – onaj trenutak kada neko počne da ugrožava sigurnost naših sugrađana, da bode i ranjava po ulicama naših gradova, tada više ne govorimo o gostu, nego o prijetnji. I ne može se od nas očekivati da to mirno posmatramo.
Poslednjih godina svjedoci smo scena koje podsjećaju na one iz pojedinih evropskih gradova – mjesta gdje su pojedine zajednice, mahom doseljeničke, postale zatvorene, getoizirane. Tamo, ljudi koji su decenijama tu živjeli više se ne osjećaju bezbjedno. Njihova djeca se boje da sama šetaju ulicom kojom su nekad bezbrižno išla u školu. To su slike Evrope kakvu ne želimo da postanemo.
Crna Gora mora da ostane zemlja reda, dostojanstva i obraza. Jer čast i obraz su za nas uvijek bili više od riječi – to su temelji na kojima smo opstali. Na njima su građene naše kuće, naše porodice i naša vjera u čovjeka. Ako izgubimo obraz, izgubili smo sve.
Nažalost, realnost je takva da su naše bezbjednosne institucije oslabljene – kadrovski, moralno, pa i organizaciono. Povjerenje građana u njih sve više slabi. I zato smatram da svaki pojedinac mora biti spreman da zaštiti sebe i svoju porodicu. Ne pozivam na samovolju, već na odgovornost. Samoodbrana nije nasilje – to je pravo na život, dostojanstvo i sigurnost.
Ja lično, ako ikada dođe do trenutka da neko pokuša da povrijedi moju porodicu, draže mi je da me pamte kao nasilnika koji nije dao na svoje, nego kao čovjeka koji će sjutra primati saučešće za člana porodice. To nije poziv na mržnju – to je poziv na dostojanstvo, na ono što je oduvijek bilo dio našeg bića. Jer kad braniš svoje, ne činiš to iz zlobe, već iz ljubavi. A ljubav prema porodici i svojoj zemlji je najveća svetinja koju čovjek može imati.
Ako mi sami ne budemo čuvali svoje kućne pragove, ako ne pokažemo odlučnost da granica između dobrodošlice i zloupotrebe postoji – izgubićemo ono što nas čini posebnima.
A Crna Gora bez ponosa, časti i osjećaja da je ovo zemlja u kojoj se može živjeti bez straha, ne bi više bila Crna Gora koju volimo.