Sjećam se mog Sutomora i dana u osnovnoj školi ,,Kekec” kao najljepšeg dijela mog života i činjenice da sam do sedmog razreda uspio pročitati sve naslove u šklolskoj biblioteci. Najljepšeg do momenta kad smo se Jelena i ja sjedinili pred Bogom i kasnije dobili Mihaelu.
Elem, razmišljam nešto ovih dana koliki sam ja zapravo magarac. Da, magarac u pravom smislu te riječi jer godinama činim krupnu grešku – čitam i usavršavam se umjesto da uredno prihvatim partijsku knjižicu i budem aboliran od svakog grijeha – bilo to svjesnog, bilo nesvjesnog.
A što je još gore, posjedujem jedinu člansku kartu koju ne smijem imati – člansku kartu biblioteke. To je već jedan jako veliki grijeh.
Elem, poenta mog ličnog magarčenja je u tome što radim klasično ,,sizifovski” – uzima knjige iz biblioteke i onda ih ooslije nekog vremena moram vratiti i tako godinama unazad.
Zar nije bolje učlaniti se u stranku i uzimati sve što želim bez obaveze vraćanja? Na kraju krajeva, vraćaće to nečija djeca, moja ne bi sigurno…
Sreća je pa u Danilovgradu imamo malu biblioteku a veliki broj stranaka pa je vrlo malo onih koji moraju da vraćaju…