Godinama unazad imam osjećaj da se borim sa vjetrenjačama. Ispravljam
caskolike ,,krive Drine”, čini mi se malo manje godina nego što života
imam.
Sjećam se, još u osnovnoj školi sam branio prava jednog druga iz
odeljenja, Danijela koji je bio Rom i zbog toga što sam smatrao da nije
u redu da ga šikaniraju druga djeca dobio prvi ukor jer sam na, blago
rečeno, neadekvatan način objasnio onima koji su ga šikanirali kako to
izgleda.
Đavo mi nije dao mira i kroz srednju školu am slično nastavio da bi moj
osjećaj za pravdu kulminirao činjenicom da sam umalo život izgubio na
sutomorskim ulicama braneći druga.
Nekako, taj osjećaj za pravdu je blago splasnuo ulaskom u porodični
život i zamijenjen je željom za osjećajem pripadnosti. A priori
porodici, a potom i društvu. Porodici da, ali društvu je bila greška,
velika greška.
Zbog čega greška – pa zbog toga što sam se našao u gradu gdje se uspjeh
ne prašta, ma koliko mali ili veliki bio. Danilovgrad – grad gdje po
rođenju počinju da mrze.
Zamijeraju mi broj NVO u kojima oarticipiram – ali ne zamjeraju svom
drugaru koji ima u 6 gradova NVO i svaka je finansirana od strane
države. Da ne podsjećam na činjenicu kakva se ,,magija” dogodila prošle
godine.
Zamijeraju mi moju burnu prošlost – ali ne zamijeraju svoje prevare, što
žene, što društva, što Boga.
Zamijeraju mi ekonomski uspjeh – ali ne zamijeraju svojim bliskim
drugovima i rođacima koji su ,,pare napravili” švercujući cigarete,
narkotike i slično.
Zamijeraju mi naučno zvanje – a ne vide svoje drugove koji od srednje
dalje odmakli nisu, a pogotovo ne vide one koji su dokazano kupili
diplome.
Čak onaj kojeg sam možda i najviše poštovao me je najprije slagao za
posao koji mi je obećao rekavši: ,,Ako M…. ne pristane, mjesto
……… je tvoje”. Prešao sam preko te laži. Izdao je moje povjerenje
kad je na predsjedništvu svoje partije govorio o mojoj emotivnoj vezi,
ali i kad je iznio podatak da jedan od bliskih mu saradnika radi
direktno protiv najviših državnih zvaničnika. Ovo što navedoh je mali
dio onoga što mi je na duši.
Zamijeraju mi moje oštre javne istupe – ali ne vide svoje bedastoće
kojima se služe ne bi li me opanjkali kod onih koji me svakako mrze jer
ne mogu biti ja, po raznim osnovama.
I sve ovo prethodno nije važno, jer to su oni, a ne ja. Važno je što sam
se spustio na taj nivo bacajući ,,bisere pred svinje” i umazao se ne
snalazeći se u blatu koje je njihovo prirodno stanište.
Ni po kući, ni po zvanju mi ne ide da se valjam u tom blatu i to sam
sada shvatio. Srećom, ipak na vrijeme.
I po poslednji put, u ovoj kolumni ću se baviti njima, bijednima i
praznima, koji će zauvijek ostati u toru laži, malverzacija, zabadanja
noža u leđa, porodične, političke i svake druge istine.
Sa gorkim osjećajem razočaranosti odlazim u naučne vode, ipak donekle
srećan što ću moje buduće studente moći naučiti pored osnovnog znanja
koje im trebam prenijeti, kako da u moru prljavštine sačuvaju dušu.
Možda sam isprljao ime, ali sam sačuvao dušu i moju porodicu mogu
pogledati u oči znajući da nikad ženu nisam prevario, da porodicu nisam
izdao, da nisam poltronizovao zarad sitne koristi i da sam uvijek rekao
istinu.
A Danilovgradu neka je prosto…a već jeste…