Kao prvi direktor do odlaska iz tada jedinog licenciranog Skloništa za žrtve trgovine ljudima, čiji tim je zbrinuo više od 90 osoba, sa punim pravom mogu reći da je u Crnoj Gori zaštita žrtava trgovine ljudima, trenutno na istorijskom minimumu a što će potvrditi i međunarodni izvještaji.
Naime, nakon enormnih napora koje je dio NVO sektora zajedno sa licima iz jednog Centra za socijalni rad, Sindikata zaposlenih u socijalnoj i dječjoj zaštiti, osobom iz institucije Ombudsmana i dijelom medija, uložio u moju satanizaciju i dehumanizaciju, mojim odlaskom iz oblasti zaštite žrtava trgovine ljudima raspao se sistem primarne zaštite žrtava
trgovine ljudima i od tada, dakle od sredine 2022-ge godine, žrtve trgovine ljudima u Crnoj Gori su u najtežoj poziciji nego ikada i to samo zbog nesposobnosti donosioca odluka da objektivno sagledaju ko, kako i zbig čega ruši uspostavljeni sistem zaštite žrtava trgovine ljudima i time državu u očima međunarodnih partnera srozava do krajnjih granica u oblasti ljudskih prava.
Politički amateri koji su na krilima evropskih mantila došli u oblast socijalne i dječje zaštite su, nakon mog odlaska, odlučili da smjeste žrtve trgovine ljudima u ustanovu za smještaj maloljetnih lica u problemu sa Zakonom, o čemu je Borba tada pisala.
Zamislite stepen nepoznavanja oblasti i klasičnog amaterizma da žrtvu trgovine ljudima smjestite zajedno sa počioniocima krivičnih djela.
Godinu i kusur dana im je trebalo da shvate da to nikako ne ide jedno s’ drugim. A na stranu to što im je osoba iz višeg rukovodnog kadra i dalje pod istragom zbog nasilja nad korisnicima, što su pokušali da zataškaju.
Dodatno, tim koji brine o žrtvama u toj ustanovi nikad pored žrtve prošao nije a kamoli da su radili sa njima. To ne kažem ja, već njihove međunarodne uzdanice u čije se izvještaje kunu.
Pored toga, sam tim za formalnu identifikaciju žrtava trgovine ljudima je u potpunosti nefunkcionalan i bespotreban jer on donosi odluku da neko jeste ili nije žrtva trgovine ljudima na osnovu indikatora ljudskih prava sa jedne strane, a nadležno tužilaštvo može i ne mora da podigne optužnicu sa druge strane, dok sa treće strane oblast socijalne zaštite svakako po rješenju Centra za socijalni rad smješta žrtvu u ustanovu. Sad je, vjerujem i onima koji nikad nisu ni čuli za ovaj sistem, jasno koliko je postojanje tog famoznog tima banalno i da on samo služi da bi vještački prikazao rezultate.
Sada, nepune tri godine nakon što sam odlučio da podnesem ostavku na mjesto direktora Skloništa, a za mnom svi stručni radnici i saradnici koji nisu željeli da budu dio tog cirkusa koji je nakon mog odlaska napravljen imamo situaciju da država svake godine dobija diplomatske ,,šamare“, da žrtve smještaju sa prestupnicima, da NVO pokušava da glumi zabrinutost a nadležno ministarstvo se ,,češlja“.
Ovo ne pišem zbog sebe, ja sam najmanje tu bio bitan već zbog svih onih žrtava koje trpe nikad gori tretman zbog toga što nesposbnjakovići vode oblast socijalne i dječje zaštite a u NVO više ne postoji niko dovoljno snažan da uspostavi sistem zaštite žrtava trgovine ljudima u skloništima kao što je to bio slučaj dok sam ja bio na čelu Skloništa.
Postavljam pitanje osobama iz prvog dijela članka koji stoje iza bezobzirnog, ali u potpunosti po njih pogubnog napada na mene – ko je zapravo izgubio? Ja koji sam napokon dobio vrijeme da se posvetim karijeri i steknem zvanje doktora nauka i radim ono što volim ili su zapravo zbog vaše mržnje prema meni izgubile žrtve trgovine ljudima i sama država?